Suchergebnisse

O početnom dijelu Plinijeva opisa Ilirika (Nat. hist. 3, 139) postoje proturječna mišljenja. Smatra se da je taj dio teksta zapravo nedovršen zbog neusklađenosti podataka preuzetih iz raznorodnih vrela. Problematično je isticanje navoda o Liburnima tamo gdje bi se očekivao uvod u izlaganje o Iliriku i susjednim područjima. Ne raspolažući prikladnim izvorima za pregledni uvod, Plinije počinje s Liburnima i povezuje ih s narodima poput Mentora, Himana i drugih te time upućuje na stanje koje prethodi nastanku pojma Ilirika. Radi se, kako bi Suić opravdano rekao, o još jednoj reminiscenciji na drevnu važnost Liburna. No navod o Liburnima od Raše (Arsia) do Krke (Titium) ne bi trebalo relativizirati, jer on pripada istom eruditskom izvoru učenog kruga književnosti kasnijeg Augustovog doba. Zbog toga se u ovom prilogu donose neka novija mišljenja o Plinijevu početnom opisu Ilirika. Argumentira se da tekst odgovara Plinijevu "enciklopedijskom" načinu izlaganja, gdje se autor, ne raspolažući ujednačenim izvorima za sve dijelove cjeline koju kani prikazati, odlučuje izostaviti prikladan uvodni dio te pristupa svom uobičajenom sažetom načinu izlaganja. Povrh toga, ostaje i dalje otvoreno pitanje etničke i/ili političke pripadnosti zajednica oko Kvarnera, koje valja rješavati daljnjim istraživanjima. ; Opinions on the initial section of Pliny's description of Illyricum (Nat. hist. 3, 139) diverge. It is believed that this part of the text is incomplete due to discrepancies in information borrowed from various sources. The emphasis placed on the Liburnians, where one would expect an introduction to Illyricum and neighbouring regions, is problematic. Lacking suitable sources for a comprehensive introduction, Pliny began the text with the Liburnians and associated them with other peoples, such as the Mentores, Himani. In doing so, Pliny essentially describes the situation that preceded the emergence of the term Illyricum. This was, as Suić rightfully stated, yet another reminiscence about the importance of the Liburnians in the distant past. However, the statement on the Liburnians, from the Raša (Arsia) to the Krka (Titium), should not be downplayed, as it originates from erudite sources within educated, literary circles of the late Augustan era. This paper offers a new reflection on Pliny's initial description of Illyricum and suggests that the text reflects Pliny's "encyclopaedic" style, wherein the author, not having uniform sources for all the areas he intended to describe, decided to leave out an introductory section, and proceed with the remaining text in his customary, concise style. Moreover, the question of the ethnic and/or political affiliation of the communities around Kvarner was left unresolved and remained open to further research.

Autor razmatra četiri aspekta grčke kolonizacije u ranom 4. st. pr. Kr. u svjetlu novijih istraživanja.

Autor razmatra (1) uređenje dijela Plinijeva teksta koji se odnosi na Libumiju (Nat. hist. 3, 139-141); (2) vjerodostojnost Plinijevih podataka o općinama Liburnije, tj. koliko odgovaraju onomu što donose drugi antički književni tekstovi i natpisi rimskog vremena i onomu do čega se došlo arheološkim istraživanjima; (3) koliko je libumskih općina bilo u početku rimske vlasti (upravo: u Augustovo doba). Analiza teksta slijedi kritička zapažanja F. Vittinghoffa i L. Margetića, dodajući nove elemente. Zaključak je da Plinijev glavni zemljopisni izvor koji navodi oppida (koja ne treba izjednačavati s municipijima!) uz obalu pripada koncu Republike i da pruža iznimno važne obavijesti o brojnosti urbanih naselja u Liburniji; 14 libumskih općina spomenutih uz Japode jesu minorne, neurbane zajednice (v. prilog 3). Spomen libumskih općina u popisu općina X. regije Italije (Nat. hist. 3, 130) svodi se na tri: Asseriates, Nedinates, Varvari. Njihova pojava u ovom kontekstu vjerojatno je posljedica "sistemske" greške u obradi starijeg vrela. Što se tiče kronologije širenja ius Latii i rimskog građanskog prava, moguće je da su neke razvijenije obalne općine ranije dobile municipalitet i ius Latii (npr. po natpisima Aenona i Arba), dok su neke od velikih urbaniziranih općina poput Asserije, Nedinuma i Varvarije, duže zadržale (povoljan) peregrinski status (postajući municipijima između Tiberija i Flavijevaca). Razmotrivši pojedina otvorena topografska pitanja (Hadra, Sidrona, Ansium, Alveria, Pasini, Portunata), i nakon usporedbe Plinijevih podataka s podacima kod Ptolemeja, na Tabuli Peutingeriani, Antoninovu itinerariju te Ravenjaninovoj "Kozmografiji", autor zaključuje da su Plinijevi podaci vrlo iscrpni i točni te predlaže shemu odnosa među "blokovima" od kojih je sačinjen Plinijev opis Liburnije (Prilog 1.).

O južnolibumskim otocima i obalnom pojasu Plinije govori na dva mjesta: Nat. hist. 3, 140-141 i 152. Oba mjesta su predmetom rasprave zbog različitih lekcija i teškoća oko točnog tumačenja. Autor najprije razmatra pitanje otoka Colentum (Nat. hist. 3, 140), dokazujući da navedene udaljenosti od Jadera (30 rim. milja) i ušća Krke (Titius fl., 18 rim. milja) točno odgovaraju otoku Murteru (s libumsko- rimskim gradom Colentum na Gradini iznad luke Hramina u selu Murter). Udaljenost 18 milja od Colentuma do ušća Krke mjerena je kroz tjesnac između otoka Murtera i kopna koji je u antici morao biti plovan. Emendacija XVIII (rukopisi) > XLIII (C. Müller) je suvišna. Autor također pokazuje da distance Iader - Colentum - ostium Titii valja povezati s podatkom o udaljenosti Skardone od mora (12 milja uzvodno Krkom: 3, 141). To je jedino određenje smještaja Skardone u Plinija, a ostvaruje se preko Jadera, koji je višestruko uklopljen u sustav distanci na Jadranu. Prema tome razmatrano mjesto u Plinija treba glasiti: Rursus in continente colonia Iader quae a Pola CLX abest, inde XXX Colentum insula, XVIII ostium Titii fluminis.Daljnji problem je Plinijev spomen otoka Lissa koji je contra Iader (3, 152). Pregled uporabe izraza contra X (est) insula Y u Plinija pokazuje da Lissa može biti samo otok koji je stvarno nasuprot Zadru - Ugljan (možda zajedno s Pašmanom, s kojim je nekada bio spojen).Autor smatra da je kolonija Iader morala dobiti važno mjesto u rimskoj kartografiji (Agripa), što je našlo odraza u drugim vrelima, počam od Plinija.Također se razmatraju razna druga pitanja u vezi s otocima južne Libumije u antici.

Nedavni nalazi tragova predrimskog svetišta na rtu Ploča (Planka) južno od Rogoznice potvrđuju pretpostavku da je ova istaknuta točka na plovnom putu duž istočne sirane Jadrana bila kultno mjesto Šireg značenja. Nalazi na rtu, za sada, upućuju poglavito na posjećivanje u 3. i 2. st. prije Krista. Rt Ploča se nalazi u neposrednoj blizini luka koje pružaju utočište brodovima zatečenim na ovoj najizloženijoj i stoga najopasnijoj dionici isločnojadranske rute. Premda valja očekivati da će tek obuhvatniji arheološki zahvat pružili određenije podatke, već se sada javlja potreba za usporednim preispitivanjem vijesti u Plinijevu djelu, jedinom antičkom izvoru koji spominje ime rta (Nat, hist. 3,141: promunturium Diomedis vet, tu alii, paeninsula Hyllis circuitu C.).Autor nastoji pokazali da Plinijeva vijest pripada Varonovu opisu istočnog Jadrana. Posebno je važna napomena vel ut alii paeninsula Hyllis, jer se jasno razabire da pored Plinijeva izvora postoje i drugi: u njima se prepoznaje helenistička geografska predaja (usp. Timejevo i Eratostenovo pisanje o Hilejskom poluotoku: Pseudo Skimno, Perieg, 405-412). To bi moglo poslužili kao argument za tvrdnju da Plinijev izvor (Varon) zapravo opisuje stanje ne samo autonomno nego i na temelju podrobnijeg (osobnog?) uvida, svakako u prvoj polovici 1. sl. prije Krista.Autor također analizira i druge navode istog Plinijevog poglavlja (osobito Tariona/Tariotae, te Tragurium).Autor napokon podsjeća na novije spoznaje o raširenosti Diomedova kulta na Jadranu te o povezanosti loga kulta s važnim točkama na glavnim plovidbenim rutama. Ovdje se osobito upozorava na prirodu Diomedova kulta u kojem se prozirniju nepoznati domaći kultovi i grčki mit, a analogija s Timavom služi da se uobliči hipoteza o rtu Ploči kao svetištu koje je jamčilo sigurnost u svim obližnjim lukama (Stari Trogir, Rogoznica i dr.).

U vrijeme rimskog pohoda 178-177. g. pr. n. e. kod Histra se javlja određenojedinstvo pod vrhovnim vodstvom kralja sa sjedištem u Nesakciju. God. 1981. G. Bandlli je izložio mišljenje prema kojemu prilikom prvog rimskog pohoda na Histre 221.god. takvog jedinstva ni kraljevstva nema, obrazlažući svoje gledanje tumačenjem izvora(posebno Zonara, 8. 20), logikom zbivanja kao i usporedbom s politikom koju Rimljanivode u Iliriji 229-219. god. Može se međutim pokazati da nema uvjerljivih argumenatau prilog tvrdnji da je kraljevstvo kod Bistra nastalo upravo zahvaljujući Rimljanima.Upravo analiza prilika u Iliriji i rimske politike, koja se tamo iskazuje tokom označenogdesetljeća, govori u prilog mišljenju da je u Histriji već i prije 221. postojalo kraljevstvona čelu etnije podijeljene na veći broj zajednica (općina, popali). U istom smislusvjedoče i nalazi iz samog Nesakcija.

Položaj rijeke koju Plinije Stariji naziva Telavium, a Plolemej Tedanios, predmetom je stare kontroverze koja se povezuje s pitanjem prisustva Japoda na obali Kvarnerskog zaljeva. Dio antičkih autora ovu obalu pripisuju isključivo Liburniuma ili manjim cjelinama (Hekatej i kasniji pisci koji se oslanjaju na tradiciju). Drugi antički pisci, napose Strabon i neki od Plimijevih izvora, znaju za Japode na obali; Plinije navoda da je Telavij granica Japudije (prema Liburniji, Net. hist. 3, 140). Prema Ptolemeju (2,18, 2) Telavij se nalazi između Lop- sike (Jurjevo, južno od Senja) i Ortople (Starigrad k/S ili Stinica). Plinijevo mjesto možemo razumjeti samo na jedan način: analiza konteksta pokazuje samo to Ja se Telavij nalazi između Raše (Arsia) i Nina (Aenona). Nema filoloških razloga da se posumnja ni u točnost Ptolemejeva podatka; Plinije i Plolemej ne proturječe jedan drugome. Analizirajući geografske, ekološke i kulturne elemente, mnogo je vjerojatnije da je Telavij izvor Žrnovnica južno od Jurjeva negoli Zrmanja. U tome kao i u dobrom dijelu rekonstrukcije povijesnih prilika suvremena saznanja idu u prilog tezama A. Degrassija. čini se da su se rio 5/4. sit. psr. n. e. mala ethne oko Kvarnera objedinila pod imenom Liburna i pod vodstvom Jadasina (napadaju Pharos, usp. CIG 11 1837 c). Tokom 3. st. savez Japoda prodire na zapad (Kvarner, juž. Slovenija) te pokorava primorske Liburne: zacijelo tada nastaje granica na Žrnovnici (ođn. blizu nje). Krajem 2 i poč. 1. st. Rimljani lome iapodsku moć. Moguće je da je dio općina .između Raše (Arsia) i Telavija zadržavši liburnski etnički značaj pomogao Rimljanima i tada stekao povlašteni položaj (Alutae. Flanates, Lopsi, Curistae. Fulfi- nates: Plinije, Nat. hist. 3. 139). Autor posebno ističe činjenicu da se područje japodske dominacije ne poklapa s etničkim japodskim područjem.

Kada je pod Augustom došlo do podjele rimskog Ilirika na dvije provincije, sjeverna je dobila ime Pannonia, a južna zadržala ime Illyricum. No od samog se početka južna provincija počinje nazivati i Dalmatia. Nedvojbeno je da ime potječe od naroda Delmatae (Dalmatae), no čini se da je presudnu ulogu imala činjenica da se ime Dalmatia već ranije, možda od kraja 2. st. prije Krista, ukorijenilo na prostoru između rijeka Krke na sjeverozapadu i Neretve na jugoistoku. U članku autor raspravlja о ovim ranim spomenima oblasnog imena Dalmatia. U starijim grčkim djelima spomenuta oblast zapravo nije percipirana kao cjelina, pa nije ni posebno imenovana. Oblast je u razdoblju od 4. do ranog 2. stoljeća prije Krista bila podijeljena između raznih domaćih zajednica (Hilejci, Bulini, Nestejci u primorju), grčkih Isejaca (Tragurij, Epetij) te, povremeno, ilirskih kraljeva i dinasta. S osamostaljenjem i afirmacijom Delmata stanje se korjenito mijenja. Iako Delmati nikada neće zauzeti čitavo ovo područje, njihova je premoć neupitna. No isto je tako važna činjenica da su sve lokalne populacije zapravo bile etnički srodne Delmatima. To dvoje je, najvjerojatnije, dovelo do toga daje oblast između jugoistočne granice Libumije i sjeverozapadne granice rimskog posjeda u Iliriku (osvojenog 168. prije Krista) dobila ime upravo po Delmatima. Autor analizira navode u Posidonija (F 174 Jacoby = Athenaeus, IX 369cd), zatim u Vatinijevim pismima Ciceronu (ad fam. 5, 9, 2; 5, 10, 4), a opširnije prikazuje problematiku podataka u Plinija (Nat. hist. 3, 141: Liburniae finis et initium Delmatiae Scardona in amne eo XII passuum a mari) za koje se pretpostavlja da potječu iz nekog Varonova djela. Naposljetku podsjeća na to da je i Strabon uključio Dalmaciju kao posebnu oblast u svoj opis Ilirika (7, 5, 5: i) tćov AaXpaTÉcov irapaA ia; Tf|v AaAuaTiKijv).Zaključno se upućuje na pisanje Veleja Paterkula (2, 90, 1; 2, 110, 1-2; 2, 114, 3), kod kojeg se vidi povezivanje Delmata sa srodnim plemenima u unutrašnjosti (2, 115, 4: Desitijati, Pirusti), što je jasan znak širenja imena na ono što će potkraj Augustove vladavine biti odijeljeno kao provincija u kojoj će se postupno utvrditi ime Dalmatia.

Poznati kneževski grob u humku II u Atenici kod Čačka (na prijelazu iz 6. u 5. st. p. n. e.) pripada nizu bogatih grobova u širem krugu halštatske kulture u Evropi. Izdvaja se posebnim žrtvovanjem (tri tura, dvije svinje, pas) te naročitom žrtvenom konstrukcijom postavljenom na platformi pored groba. Žrtvovanje šest životinja na podlozi platforme vjerojatno se mora dovesti u vezu s indoevropskim trijadičnim žrtvovanjem tipa rimskih suove- taUrilia (u Indiji sautramani). Interpretacija se poziva na činjenicu da je u izvornom obliku ovaj tip žrtvovanja jakom božanstvu podrazumijevao angažiranje drugih božanstava (posebno vidljivo u obredu sautramani): kao i u Umbriji (žrtve uz lustraciju naroda) ovdje je zacijelo došlo do promjena u izboru i broju žrtava zbog daljnjeg razvijanja diferencirnih funkcija — nasuprot Rimu, gdje je jedini primalac žrtvi ostao Mars. Analiza prostornog uređenja žrtvene konstrukcije također svjedoči o postojanju kompleksne teologije. Funkcija i karakter rituala na žrtvenoj konstrukciji nisu posve jasni. Izvjesno je da kompleksni ritual kao i bogata oprema groba te nadasve apsolutna podređenost svih odnosa u prostoru stranama svijeta (koordinacija s nebeskim osima) navode na misao da se radi o poglavaru koji je zapravo bio »kralj« u arhaičnom značenju pojma.